Stephanie- Djeca su naša budućnost?

Spoj djece i jeze je u horrorima toliko puta upotrebljen, a opet iznova i iznova filmaši posežu za tim spojem nevinosti i zla. Toliko smo puta već vidjeli djecu u horrorima kao nosiocima radnje, da je riječ o podvrsti horrora - creepy kid movie. Stephanie je klasičan uradak na tu temu, spoji prekrasnu plavu curicu i horror i dobit ćeš solidan uradak. Jer ovaj film to i je. Solidan uradak i ništa više.

Kuća na izoliranom mjestu u šumi, daleko od predgrađa bilo kakvoga grada. Odraslih nema, te je u kući mala slatka plava curica Stephanie. Ona i njena omiljena lutka kornjača, Francis, te leš dječaka u krevetiću na katu. Malo pomalo jeza se provlači ovom prekrasnom kućom. Osjećaj opasnosti na trenutak se povlači kada se iznenada na vratima pojave mama i tata. Čini se da je sada sve u redu i da je Stephanie sigurna. No da li je zaista tako?

Odmah da kažem da ovaj film nije nešto što bude ušlo u anale horrora. No probati ću vam dati razloge da ipak pogledate ovaj film. Četiri su razloga. Idemo po važnosti, prvo sa djevojčicom Shree Crooks, koja glumi maestralno. Lijepi mali anđelak, koji izaziva jezu, jer ne znamo što možemo očekivati. Mala je naprosto neodoljiva, prvi dio filma je potpuno sama u kući te mora održavati atmosferu jeze, što nije lako. Njoj je to uspjelo. Drugi razlog jednako je jak. Film je producirala ekipa iz Bloomhouse Productions. Poznati su po malim ulaganjima a velikim zaradama. Da nabrojim adute: The Purge, Paranormal Activity, Get Out, Insidious. Nije dosta? Evo još: Ouija, The Belko Experiment, Happy Death Day... Mogao bih nabrajati još i još. Sada znate otprilike što možete očekivati ako se ipak odlučite „opustiti“ uz horror. Zadnji razlog je fenomenalna kamera za koju je zaslužan Meksikanac Antonio Riestra. I na kraju čovjek koji je sve uobličio, režiser Akiva Goldsman, čovjek je napisao i producirao toliko filmova da je besmisleno i početi nabrajati. Savršena kamera, jako dobra muzika, naročito u prvom dijelu, kao neka vrsta protuteže jezi koja se provlači ekranom.

Ono što filmu budu zamjerali je što je to „već viđeno“. Što se čovjek ne skameni od straha (kao da je lako nekoga uplašiti nakon odgledanih stotina i stotina horrora ). Priča je sasvim u redu, otkriva se u slojevima, taman toliko da ne odustaneš. Dio saznaš iz kadrova sa tv-om, dio priča nosi sa sobom.

No naglasiti ću najvažnije, usprkos mojim uglavnom afirmativnim osvrtima, neki filmovi su samo za zabavu. Nemojte očekivati da vas većina filmova bude ostavila bez daha. Ni ovaj film nije nikakvo remek-djelo. No dok čekamo slijedeći film koji bude ostavio trag u našem srcu i našim mislima, ovakvi filmovi dobro dođu za skratiti vrijeme uz kokice i plavičasti odsjaj ekrana.

Za ljubitelje žanra, za gledanje bez nekakvoga velikoga očekivanja da. Ostali po želji i volji.