Super Dark Times - Što posiješ, to ćeš i požnjeti

Zastrašujuća teen thriller drama, svojevrsni pokazatelj vremena, tkz. Zeitgeist u kojem živimo otuđeni jedni od drugih u otuđenom svijetu.

Godine 1996 dvojica teenagera, najboljih prijatelja, provode dane u maštanju i seksualnim fantazijama o školskim kolegicama i pokojoj zgodnoj učiteljici. Kada im se u dokolici jednoga dana pridruže dvojica isto takvih izgubljenih klinaca, stvari neće dobro završiti. Taj dan nepovratno bude izmijenio živote njih i male lokalne zajednice u šumovitoj pripizdini države New York.

Super Dark Times se sporo valja i razvija od drame o asocijalnim teenagerima u zastrašujuće predskazanje užasa koji uskoro budu zapanjili ne samo Ameriku, nego i potresli gotovo čitav svijet. Film se bavi mnogo dubljim temama od tipične thriller dramice, stvarima koje guramo pod tepih, a kada nas pogode u glavu, onda lupamo glavom po zidu i zovemo sociologe u pomoć. Riječ je o otuđenju, tako tipičnom za post-industrijska društva.

U ovome filmu režiser Kevin Phillips, koji je vrlo zreo debitant, na mikro planu, rasčlanjuje elemente otuđenja koji budu Ameriku doveli na naslovnice vijesti čitavoga planeta, riječ je o besmislenome teen nasilju i agresiji , koji najbolje može dočarati masakr u srednjoj školi Colombine, 1999. godine. Radnju smješta tri godine ranije u malu lokalnu zajednicu, malu srednju školu i malu skupinu teenagera. Naravno da ono što nama jako pametno nudi, može poslužiti kao asocijativni predložak događaja koji su nešto kasnije razdrmali američku svijest, te se urezali u kolektivno tkivo nacije, pogođene liberalnim kapitalizmom i emotivnom ne-komunikacijom sa djecom.

Bez dvojbe, pa čak i vrlo direktno, Phillips zarezuje bolesno tkivo nebrige društva kroz priču, pa čak i kroz nedostatak priče. U cijelome filmu skoro da ne vidimo nikoga od Joshove obitelji, a on kaže da je uglavnom sam cijeli dan, do 17-18 sati. Onda indikativno je što se očevi u cijelome filmu ne pojavljuju, ni fizički, niti simbolički (ni ne spominju se). Djeca su prepuštena sama sebi, komuniciraju na svojoj talasnoj dužini, a od obitelji vidimo uglavnom braću i sestre. Škola je priča za sebe, ravnateljev glas, depersonaliziran (preko razglasa), govori da nestanak njihovoga prijatelja- nije velika stvar, tj. da je to ništa. NESTANAK jednoga dječaka, učenika, teenagera, je za društvo NIŠTA.

Da ne duljim, neka to bude završna misao, koja ponajbolje opisuje što su nam ovim filmom htjeli reći. Što posiješ, to ćeš i požnjeti. U svakome smislu. Naročito najbolnijem. Gledati.