Film

drama, kratki (1996)

Vostochnaya elegiya

Za sve opcije molim te da se prijaviš ili registriraš!

Ocjena korisnika
-
7,4
Vostochnaya elegiya

Naslov:

Vostochnaya elegiya

Godina:

1996

Žanr:

drama, kratki

Trajanje:

43 min

Režija:

Aleksandr Sokurov

Scenario:

Aleksandr Sokurov


Glavne uloge:


Aleksandr Sokurov
  >  Narrator (voice) (uncredited)

  • Slično za pogledati
  • Komentari filma/serije (1)
  • Elegiya iz Rossii

    Elegiya iz Rossii (1993)

    dokumentarni

  • Aleksandra

    Aleksandra (2007)

    drama, ratni

    Aleksandra Nikolaevna (G. Vishnevskaya) ostarjela je žena čiji je voljeni unuk Denis (V. Shevtsov) pripadnik vojske Čečenske Republike. Ona ga, iako zna da će biti mukotrpno, odluči posjetiti u...
  • Smirennaya zhizn

    Smirennaya zhizn (1997)

    dokumentarni

    Dokumentarac prati život starice u planinskom selu Japana koja živi sama u kući staroj 130 godina.
  • Tikhie stranitsy

    Tikhie stranitsy (1994)

    drama

    Ekranizacija dela ruske proze XIX veka, isečak iz romana „Zločin i kazna“. Režija: Aleksandar Sokurov Uloge: Aleksandar Čerednik, Sergej Barkovski, Jelisaveta Koroljova, Olga Onišćenko

Za komentiranje morate biti prijavljeni!

  • Filaret
    Senior translator
    17.08.2013. 00:53

    Vostochnaya elegiya (1996)

    Istočnjačka elegija


    Scenario i režija    Aleksandar Sokurov



    imdb


    Postoje filmovi koji liče na tkanje, na nežnost i pažljivo izrečenu brižnost, na tananu saglasnost i puštanje da bude kako ti misli teku. Kao nebo i zamišljanje oblaka kojih nema.

    Postoje filmovi u kojima se plače, a tvoje srce ostane suvo. Ovde nijedne suze nema, a čini ti se da sve suze ovog sveta stanu u jednu rečenicu. "Ne, ne... mislim da nikakve sreće u mom životu nije bilo".

    Postoje patetični filmovi i filmovi koji manipulišu emocijama. Ovo je film o snazi da se bude ljudsko biće. Priča o kosi mrtvog mornara koja leluja u vodi je priča o suštom životu. Koji se ne rađa iz bajki o Feniksu i obećanja, nego iz trpljenja, rada i ponosa. To je ono što dugujemo Istoku, religije su nam zamaglile vid.

    Daleko su ove slike i daleko je ovo Sokurovljevo ostrvo, daleko smo od sopstvenog rođenja, jer tamo nas režiser vraća. Možda zaista treba biti dete, osloboditi se sebičnosti i ne zaplakati nad činjenicom da nam to ostrvo neumoljivo izmiče.











    PREVOD

{{message}}

{{item.title}}